Kako senzor hidrauličkog položaja sprječava neuspjeh zbog kontaminacije iz hidrauličkih tekućina ili čestica?

Hidraulički senzori položaja obično su smješteni u robusnim, zapečaćenim kućištima koji štite unutarnju elektroniku i mehanizme osjetljivosti od izlaganja prašini, vodi i hidrauličkim tekućinama. Ove su kućišta dizajnirane tako da zadovoljavaju visoke standarde zaštite ulaska, poput IP67 ili IP69K, osiguravajući da senzor može pouzdano funkcionirati čak i u teškim okruženjima u kojima je uobičajena izloženost vodi, prljavštini ili drugim kontaminantima. Na primjer, IP67 ocjena ukazuje na to da je senzor potpuno zaštićen od upuštanja prašine i može izdržati uranjanje u vodu do određene dubine i trajanja. Ova razina zaštite sprječava da čestica ili hidraulička tekućina uđe u kućište i oštećujući osjetljive komponente, čime se očuva performanse i životni vijek senzora.

Da bi izdržali oštra kemijskih i mehaničkih naprezanja prisutnih u hidrauličkim sustavima, senzori hidrauličkih položaja konstruirani su korištenjem visokokvalitetnih materijala otpornih na koroziju poput nehrđajućeg čelika, aluminija i specijaliziranih legura. Ovi materijali pružaju senzoru pojačanu izdržljivost, sprječavajući razgradnju ili koroziju uzrokovanu produljenom izlaganjem agresivnim hidrauličkim tekućinama. Na primjer, materijali poput 316 nehrđajućeg čelika koriste se za otpor korozije u sustavima koji koriste agresivne kemikalije, dok anodizirani aluminij pruža lagano, ali snažno kućište za manje kemijski agresivno okruženje. Upotreba ovih materijala visokih performansi osigurava da senzor održava svoj strukturni integritet i nastavlja djelovati učinkovito čak i ako je izložen korozivnim svojstvima hidrauličkih ulja, tekućine na bazi vode ili drugih tvari u sustavu.

Hidraulički sustavi oslanjaju se na specifične vrste tekućina, koje mogu varirati ovisno o primjeni (npr. Mineralna ulja, tekućine na vodenoj bazi, sintetička ulja). Hidraulički senzori položaja dizajnirani su s brtvama, brtvama i dijafragmima koje su kemijski kompatibilne s tim hidrauličkim tekućinama. Materijali koji se koriste za brtve (kao što su viton, fluorokarbonski elastomeri ili EPDM guma) pažljivo su odabrani za njihovu otpornost na različite kemikalije u hidrauličkim tekućinama, osiguravajući da brtve ostanu funkcionalne tijekom dužeg razdoblja bez raspada ili dopuštanja kontaminanata da uđu u senzor. Ove brtve ne samo da sprječavaju da hidraulička tekućina uđe u senzor, već sprečavaju da se unutarnje komponente senzora oštećuju propuštanjem tekućine, osiguravajući pouzdanost senzora i u sustavima niskog i visokog pritiska.

Neki napredni hidraulički senzori položaja integriraju ili se koriste zajedno s vanjskim ili unutarnjim sustavima filtracije koji pomažu u minimiziranju rizika od onečišćenja česticama. Ovi sustavi filtriraju krhotine, prljavštinu i druge strane čestice koje bi mogle uzrokovati da se senzorni pokretni dijelovi ili osjetljivi elementi ometaju, što dovodi do netočnih očitavanja ili neuspjeha senzora. Mehanizmi unutarnje filtracije mogu uključivati ​​uporabu finih mrežnih filtera ili zaslona dizajniranih za hvatanje čestica prije nego što dosegnu osjetljive komponente, dok su vanjske otopine za filtraciju usredotočene na pročišćavanje hidrauličke tekućine prije nego što uđe u senzor ili hidraulički sustav. To osigurava da senzor i dalje djeluje optimalno, čak i u okruženjima s visokim rizikom od kontaminacije čestica.

Mnogi moderni senzori hidrauličkog položaja koriste tehnologije bez kontakta, poput magnetskih, kapacitivnih, induktivnih ili optičkih senzora, kako bi izbjegli potencijalne načine kvara povezanih s izravnim mehaničkim kontaktom između senzora i pokretnih dijelova hidrauličkog sustava. Na primjer, magnetostriktivni senzori koriste magnetsko polje za otkrivanje položaja bez izravnog kontakta, uklanjajući habanje i habanje koje bi se moglo dogoditi iz kontaminacije tekućine ili ulaska čestica. Slično tome, induktivni senzori koriste elektromagnetska polja za mjerenje promjena položaja, što sprječava da se krhotine ometaju s radom senzora. Ove tehnologije koje nisu kontaktne poboljšavaju trajnost senzora i smanjuju vjerojatnost neuspjeha zbog onečišćenja, što ih čini posebno pogodnim za oštra hidraulička okruženja.